Prvo bih konstatovala da je Savez slepih Srbije pretvoren u privatnu prćiju u kojoj se sprovodi samovolja šačice pohlepnika i rade šta im padne na pamet, a to što im padne na pamet, najčešće je na štetu slepih i slabovidih Srbije. Ta samovolja je u velikoj meri i doprinela stvaranju velikog broja paralelnih organizacija koje žele da zaštite prava licima bez vida.
Iz mora pitanja koja sam dobila od očajnih i čestitih ljudi, izdvajam sledeća:
1. Za gospodina Stošića:
Zašto je i dalje na čelu Saveza kada je za gotovo 12 godina predsednikovanja napravio veliku štetu Savezu i njegovim članovima, donoseće i sprovodeći nezakonite i pogubne odluke.
2007. godine je na mesto sekretara Saveza slepih Srbije doveo osobu koja nije ispunjavala uslove za to mesto (uslove propisane Statutom Saveza), a na razgovor sa komisijom za prijem nije pozvao jedinog kandidata koji je ispunjavao uslove konkursa? Jedini kandidat koji je ispunjavao uslove bio je slepo lice, pa je tako Milan Stošić prekršio ne samo Statut Saveza slepih Srbije, već i Zakon o diskriminaciji osoba sa invaliditetom. Oštećeni kandidat je podneo tužbu sudu. Sud je, na osnovu Zakona o radu poništio konkurs i naložio da Savez primi drugog kandidata. Savez, naravno, nije opet primio kandidata koji je ispunjavao uslove, niti je ponovo raspisao konkurs, već je imenovao za sekretara jednog od zaposlenih u ovoj organizaciji, koji je već posle dva – tri meseca napustio Savez i zaposlio se u drugoj ustanovi.
Zanimljiva je činjenica, ona je zabeležena i u zapisniku sa sednice upravnog odbora Saveza, ima je i na snimku u zvučnom časopisu, da je Milan Stošić na toj sednici rekao da su postupili nezakonito primivši osobu koja ne ispunjava uslove na mesto sekretara, da je sud naložio da se na to mesto izabere drugi kandidat. To je rekao, ali nije pretrpeo nikakve posledice zbog nezakonitog postupanja, iako je od nekih pravnika bio upozoren da će odluka koju je sproveo preko korumpiranog upravnog odbora biti nezakonita i da će Savez verovatno biti tužen.
2. Veoma zanimljivo i lep pitanje, koje je potvrda skandalozno lošeg rada nekad veoma ugledne i renomirane institucije: Dakle, mnoge časne slepe i slabovide ljude zanima po kojoj je ceni ustupljeno 40 kvadratnih metara, u poslovnom prostoru u Knez Mihailovoj ulici, i kome, kada taj poslovni prostor nije svojina Saveza slepih Beograda?
Ujedno pitamo i državu, zašto je zažmurila pred tim? Tražimo da Savez slepih Srbije stavi na uvid javnosti Ugovor o toj transakciji napravljenoj pre 4-5 godina. Ako Ugovora nema, neka pokažu izvod iz banke koliko je novca uplatio Savezu dobitnik tih 40 kvadratnih metara i neka pokažu na šta je utrošen taj novac. Ovo je važno da vidimo da li je obavljena fer transakcija, ako uopšte može da se radi o ičemu fer kada se tuđa imovina, data na korišćenje slepima, bespravno otuđi i preda u privatne ruke i to u bescenje.
3. Šta je rukovodstvo Saveza slepih Srbije učinilo da spreči rasulo i haotično stanje u biblioteci Dr Milan Budimir. Država je svake godine izdvajala sredstva za bibliotečku i izdavačku delatnost saveza. Brajeve knjige su u biblioteci u stanju raspadanja.
Prošle, 2015. godine, odštampana je samo jedna Brajeva knjiga. Broj snimljenih zvučnih knjiga je višestruko manji nego pre 15 ili 20 godina.
4. Pitanje koje ima direktne veze sa prethodnim. Zašto se polovina novca za bibliotečku i izdavačku delatnost Saveza, dobijena od Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije uplaćuje privatnoj Izdavačkoj firmi „Albatros“, kada je poznato da „Albatros“ koristi poslovni prostor u zgradi Saveza slepih Srbije u Ustaničkoj ulici br. 25 u Beogradu, i kada se zna da „Albatros“ za snimanje zvučnih knjiga i časopisa i štampanje Brajevih knjiga i časopisa za slepe koristi tehničku opremu koja je vlasništvo Saveza slepih Srbije, i kada se zna da te usluge „Albatros“ naplaćuje po cenama višim za 50 do 100 procenata od cena koje bi naplatili drugi proizvođači takvih knjiga?
Tražimo da se javnosti; novinarima, Ministarstvu kulture i informisanja da na uvid Ugovor Saveza slepih Srbije i privatne izdavačke kuće „Albatros“. Pošteni ljudi, koji su imali uvid u taj Ugovor, kažu da je on veoma štetan po Savez slepih Srbije, misleći na slepe i slabovide Srbije, jer se štampa i snima daleko manje knjiga nego što bi moglo da se snimi i odštampa za isti taj novac. Savezu, koji ima svoj prostor i tehničku opremu za izradu zvučne i Brajeve knjige, nije potreban podizvođač, već je potrebno samo da kod sebe uposli ljude koji znaju da rade taj posao. Pošto slepi i slabovidi Srbije, a i Savez slepih Srbije trpe štetu od biznisa koji pravi Savez sa „Albatrosom“, postavlja se pitanje, ko onda od tog dila ima koristi?
5. Evo, stigosmo i do pasa vodiča. Pitam Milana Stošića i pomoćnika ministra za rad Vladu Pešića, ko je sve putovao u London u januaru 2014. godine, sa ciljem da se upoznaju sa radom škole za obuku pasa vodiča? Koliko ih je putovalo iz Saveza, a koliko iz Ministarstva i po zahtevu Pešića?
Koliko mi je poznato, putovalo ih je devetoro. Dobro. Razumljivo je da su dva slepa čoveka morala da imaju po jednog pratioca. Znači, petoro ih je putovalo iz ministarstva. Da budemo precizni: četvoro iz ministarstva za rad, zapošljavanje itd, i jedna osoba ispred Nacionalne organizacije osoba sa invaliditetom.
Upoznata sam iz prve ruke, dakle, od strane jednog od putnika za London, da ni Milan Stošić, njegova pratilja i Vlada Pešić nisu ni bili u školi za pse vodiče.
Jedine dve aktivne osobe, po pitanju pasa vodiča, tamo su bile: tadašnji sekretar Saveza slepih Srbije, Luka Joksimović Barbat i službenica Ministarstva rada, gospođa Jelena Kotević. Svi ostali, što se tiče upoznavanja sa metodama obuke pasa vodiča u Engleskoj, nisu morali da putuju u London.
6. Postavljam pitanje najvećim pozivaocima na voluntarizam i humanost, rukovodstvu Saveza slepih Srbije, da li su namenski utrošili tri i po miliona dinara i nešto više od 200 hiljada dinara? tri i po miliona su dobijena od Elektro-privrede Srbije 2014. godine, a negde oko 240 hiljada dinara od humanitarnog koncerta koji je održao Internacionalni hor beogradskih pevača krajem 2013. godine.
Da objasnim. Novac je bio namenjen za adaptaciju četvrtog sprata u Jevrejskoj ulici broj 24 u svrhu otvaranja Centra za informatiku i asistivne tehnologije slepih i slabovidih i prodavnice pomagala za slepe i slabovide. Dobro mi je poznato, da od tog Centra i prodavnice, do današnjeg dana, nema ništa.
Joksimović Barbat je, sa EPS-om dogovorio donaciju, i upravo je dao reč rukovodstvu EPS-a i pismeno obrazloženje da će novac biti utrošen za formiranje Centra za informatiku i asistivne tehnologije i otvaranje prodavnice pomagala.
Završiću svoje izlaganje jednom ozbiljnom i zabriljavajućom konstatacijom.
Savez slepih Srbije je u kandžama dvojice manipulatora i secikesa, Alekse Aleksića i Milana Stošića. Nažalost, pomagač im je i jedan od pomoćnika ministra rada.
Zar Aleksić i Stošić misle da su svi slepi i slabovidi jadni i nemoćni i da će u nedogled gledati i tolerisati šta se radi. Država daje novac, možda može da uloži i više za dobrobit slepih, ali i država i mi slepi moramo zajedno stati na put ovakvim ljudima koji misle samo na svoju dobit.
Ova populacija mora da ima i biblioteku i izdavaštvo, i prostor za neke svoje aktivnosti, ali zloupotrebljavati slepe na tako odvratan način kako to radi Stošić koji ima, nezavisno od Saveza slepih Srbije, oko 200 hiljada dinara mesečnih primanja, da je plus toga godinama imao i platu kao sekretar organizacije slepih u Kragujevcu, da je primao godinama mesečni funkcionalni dodatak u Savezu slepih Srbije u visini od približno 30 hiljada dinara, da je godišnje opterećivao, trošio novac Saveza na takozvana službena putovanja u iznosu između 500.000 do blizu milion dinara na godišnjem nivou.
Možete biti sasvim sigurni da su ovi podaci dobro poznati gospodinu Vladimiru Pešiću. Poznati su mu, verovatno i drugi podaci, koji meni nisu poznati.
Pitanje za njega glasi: Zašto to nije sprečio? Možemo da pretpostavimo koji je pravi odgovor.