Čitave porodice i lanci prijatelja i poznanika uključili su se u akciju skupljanja čepova od plastičnih flaša za nabavku pomagala invalidima, ali kada bi svaki Kragujevčanin odvojio po minut vremena da skine čep – ubrzo bi svi hendikepirani sugrađani imali kolica koja su im preko potrebna
Udruženje paraplegičara i kvadriplegičara Šumadija krajem 2014. godine pokrenulo je akciju prikupljanja plastičnih čepova sa flaša, a prodajom tih čepova otkupljivačima kupljeno je više od 20 invalidskih kolica. To je značilo da su mnogi od onih koji ne mogu da hodaju posle dugo vremena najzad mogli da odu sami u školu, na posao, u park.
To su uspeli zahvaljujući ljudima koji više od godinu dana ni jednu plastičnu flašu ne bace, a da preethodno nisu sa nje odvrnuli čep.
Neki od njih ne samo da sami skupljaju čepove, već i drugima govore o važnosti izdvajanja tih par sekundi, koliko je potrebno da se čep odvrne i sačuva. NJihova imena su Radmila, Ana, LJilja, Nataša, Miloš, Marija, Branka, Zoran, Milan…Svi samo žele da oni kojima su potrebna invalidska kolica to i dobiju. Oni šire dobrotu jedni drugima, po komšiluku, na poslu.
Primer – „Zastavin” soliter
Radmila odvija čepove sa flaša bačenih u kontejner za plastiku kraj samoposluge u koju odlazi. Svoje čepove joj preko ograde daju i dve prve komšinice Nataša i LJilja. Radmilin muž Milan čepove je skupljao i u banji Rusanda kraj Zrenjanina, nije odustao ni dok se tamo oporavljao. NJihovoj ćerki Ani čepove na posao donosi koleginica Branka. U Brankinoj kući deca nose čepove u školu, muž vatrogasac na posao, a svekar i svekrva skupljaju ih i predaju mlađima.
Od čepova koje su oni pre neki dan predali kupiće kolica za Jovanu Maksimović, devojčicu od 12 godina koja ima cerebralnu paralizu. NJena majka Marina kaže da sada samo u dobre ljude može da se uzda.
– Kolica koje smo dobili od socijalnog su takva da moram ja da ih pokrećem, ćerka ne može sama. Potrebna su joj laka sportska kolica, da sama ide u školu i na plivanje koje trenira. Ona je u godinama kada ne želi da majka bude uvek kraj nje. Potrebno joj je da ode sa drugaricama u poslastičarnicu, u bioskop. Mi to sebi ne možemo da priuštimo. Sada zavisimo od svesti i dobrote onih koji skupljaju čepove, kaže Marina.
Kad bi svi bili kao stanari čuvenog kragujevačkog „Zastavinog” solitera, Jovana bi uskoro imala svoja kolica. Zoran Jovanović, predsednik skupštine stanara ove zgrade, kaže da na ulazu postoji stočić za ostavljanje čepova.
– Nema stanara koji baca flaše zajedno sa čepovima, to vam garantujem. Na početku smo neke morali da opominjemo, ali sada smo svi navikli. Donose nam i stanari susednih zgrada. Organizovali smo i turnir u stonom tenisu, a svi učesnici su morali da prilože po 20 čepova. Nisam brojao, ali predali smo do sada najmanje 200 balona čepova, kaže Jovanović.
Za kolica- tona čepova
Tokom akcije zaposleni i volonteri Udruženja paraplegičara i kvadriplegičara Šumadija bili su više puta ganuti trudom Kragujevčana. Akcija se nastavlja i kada bi svaki stoti stanovnik grada na Lepenici bio posvećen cilju kao što su neki do sada, svi oni kojima su kolica potrebna brzo bi ih dobili. Milan Grbović, predsednik ovog udruženja, kaže da su se angažovale sve gradske škole i vrtići, crkva, televizije, radio stanice.
– Iako ganut postupcima nekih ljudi, ja ne mogu da kažem da sam zadovoljan odzivom. Nisam nezahvalan, ali ja ne mogu da budem zadovoljan jer sam ja onaj koji dobro zna koliko pati dete, mlad čovek ili stariji koji ne može da izađe na ulicu, da sam ide na posao, na fakultet. A opet, toliko nas je dobrote dočekalo u ovoj akciji. Jedna Kragujevčanka nam je čepove donela iz Jordana, gde je bila u poseti sinu. Ona ovde sakuplja čepove, pa je to činila i tamo i prevalila je sa njima 6.000 kilometara da bi ih nama donela. Stalno nam donosi čepove i baka od 92 godine koja ih sakuplja iz kontejnera za plastiku. LJudi kače prazne balone od pet litara na svoje kapije, da ostave čepove svi koji prođu. Hvala im svima, kaže Grbović.
On objašnjava da udruženje nije htelo ni od koga da traži ni pet dinara, tražilo je samo otpad- čepove. Tražilo je samo malo odricanja, tek sekund, koliko treba da se odvije čep sa flaše.
– Ja znam da su svi koji to čine mislili na nas dok to rade, zbog toga i ne zaboravljaju da odviju čepove. Mi smo vašim čepovima do sada nabavili 22 kolica, akumulatore za troja kolica, trapez- pomagalo za ustajanje iz kreveta, rezervne delove. Čim je akcija počela, zahvaljujući medijima, za nas je čuo Šumadinac koji radi u Salzburgu, a polovna invalidska kolica su mu deo posla. U pitanju je Nebojša Milenković, rodom iz Brzana. On nam je odmah poslao 16 kolica. Novcem koji smo dobijali smo kupovali sledeća kolica, ali i 30-ak rezervnih guma, 12 točkića i pomenute akumulatore i pomagala. Sva ta kolica smo dali na korišćenje onima kojima ona najviše trebaju. Mi kolica ne poklanjamo, već ih ustupamo, ali treba nam još mnogo, žalosno mnogo, objašnjava Grbović.
Za jedna kolica lošijeg kvaliteta potrebna je tona čepova. To je sto vreća od 50 kilograma. Najjeftinija sobna kolica koštaju 26.000 dinara. Ona za izlazak na ulicu koštaju daleko više, u pitanju su laka aktivna kolica čija je cena oko 1.800 evra.
NESHVATLJIVA PRAVILA
Država daje samo jedno pomagalo
Problem u Srbiji je što država može da izdvoji samo za jedno pomagalo. Ako neko dobije sobna kolica, ne može ona za izlazak na ulicu. Ako dobije štake ili protezu za nogu, ne može i kolica. To znači da neko ko ima štake, ne može sebi da spremi obrok i donese ga do stola, jer ne može da pusti štake. To za mnoge znači čak i „kućni zatvor”.
– Problem je novac koji država nema ili ga ima za nešto drugo, ali ga za osobe sa invaliditetom nema. Problem je takođe i što zakone donose činovnici koji sve osmišljavaju iz svojih kancelarija i nemaju dodira sa našom realnošću. Oni su ta laka aktivna kolica, koja su potrebna za odlazak na posao, na fakultet, u prodavnice, uslovili automobilom i vozačkom dozvolom!? Jedan student, recimo, ako nema svoj auto, ne može da dobije laka aktivna kolica, objašnjava Milan Grbović.
On kaže da su mnogima koji ne mogu da se kreću potrebna kolica za stan ili kuću, toaletna kolica, ali i laka aktivna kolica. Za većinu osoba sa invaliditetom troja kolica su samo san.
Taj san nekima od njih ostvaruju oni kojima nije teško da odviju čep i predaju ga na neku od lokacija za prikupljanje. Akcija se nastavlja! Čepovi se mogu predati u prostorijama udruženja, u tržnom centru u Erdogliji, ali u „Zastavinom” soliteru.
Izvor: kragujevacke.rs