Dan koji starije generacije bolje i više pamte, a mlađi uče u školskim knjigama 24. mart, zabeležen je kao godišnjica početka bombardovanja SRJ. Generacijama rođenim nakon 2000. godine ovo obeležavanje izaziva zbunjenost i produbljuje neznanje koje imaju o bombardovanju i o ratovima u bivšoj Jugoslaviji.
Prve insinuacije na rat su NATO bombardovanje, malo je onih koji znaju da je pre toga bilo “tamo nekog” rata u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni, na Kosovu. Problem koji se javlja je zapravo, da nije dovoljno izgrađena svest o pravim razlozima zbog kojih je do tih ratova, pa i do samog bombardovanja došlo i na koji način su ti događaji povezani. Često se i u medijima može čuti da je godišnjica bombardovanja tek jedan u nizu incidenata koji obeležavaju stradanje srpskog naroda.
Jedan od simbola NATO bombardovanja, po kome mlade generacije pamte dešavanja 1999. godine jesu ruševine u centru Beograda i koje se ponosno uzdižu kao deo nacionalnog i gradskog dekora već drugu deceniju. Ono što mladi teško mogu da vide, a još manje shvate jesu okolnosti zbog kojih je do ratova i bombardovanja SRJ uopšte i došlo. Ta činjenica ipak i ne čudi, imajući u vidu da je nekadašnje rukovodstvo vešto krilo činjenicu o odgovornosti za ratove na prostoru bivše Jugoslavije kao i za njen raspad. U prilog tome govore i činjenice da su ideolozi, naslednici ove politike, saradnici i bivši članovi tog istog rukovodstva i dalje politički aktivni i na najvišim političkim funkcijama. Ovo dovodi do oprečnih informacija i opšte konfuzije koja prosečnog građanina Srbije baca u vrtlog beznađa, mrzovolje za pronalaženjem istine i nezainteresovan, vraća se svojim svakodnevnim problemima, što za posledicu ima uspešno zataškavanje zločina i zločinaca.
Postavljamo pitanje, zašto se ćuti o okolnostima koje su dovele do žrtava, čime se generacijama koje politika ne zanima, ratova se ne sećaju poručuje da su za “ratove devedesetih” krivi svi, da nemamo čega da se stidimo, a istina je “negde tamo”, daleka, nepoznata, nedokučiva i sve je suviše komplikovano da bi se razumelo.
Onaj deo javnosti koji javno govori istinu o našoj ratnoj prošlosti ostaće i dalje tih, stavljen na marginu, bez mogućnosti da utiče na javno prećutkivanje i falsifikovanje ne tako daleke istorije.
